Zpress Logo
albania_161

ZAGREB – U ovom priopćenju za javnost, kao najbliži prijatelji i obitelj Vojislava Blaževića, želimo izraziti svoju zaprepaštenost procesom istrage, koji je vezan uz njegovo sumnjičenje za postavljanje bombi i iniciranje eksplozija koje su se dogodile na području Podsuseda u ranim jutarnjim satima 09. siječnja 2013. godine te na podučju Stenjevca u noći s 10. na 11. siječnja 2013. godine. Ovim priopćenjem, nadalje, želimo upozoriti javnost na nedopustivu policijsku praksu s kojom smo se susreli u procesu istrage. Konačno, ovim priopćenjem zahtijevamo od policijskih i državnih dužnosnika informacije o trenutnom statusu istrage koja traje više od četrdeset dana, a do sada nije polučila nikakav značajniji rezultat ili barem djelomično artikuliran i opipljiv dokaz protiv Vojislava Blaževića.

Podsjećamo, naš Vojo je ozlijeđen prilikom eksplozije koja se dogodila u noći s 10. na 11. siječnja. Samo dva dana nakon iste, 13. siječnja 2013. godine, Vojislavu Blaževiću dodijeljen je status osumnjičenog za kazneno djelo dovođenja u opasnost opće opasnom radnjom ili sredstvom, kako za spomenutu eksploziju tako i za eksploziju koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 09. siječnja u koje vrijeme je Vojislav spavao u svome stanu. U razdoblju između 11. i 13. siječnja, zahvaljujući posve neopravdanim i neutemeljenim insinuacijama koje su se pojavile u medijima te šturim priopćenjima policije, protiv Vojislava Blaževića je podignuta nevjerojatna medijska hajka, tijekom koje mu je učinjena nemjerljiva nepravda i nepovratna šteta. Tako je nebrojeno puta naglašeno kako je Vojislav ekstremni sportaš sklon rizicima i, slijedom toga, različitim ekstremnim radnjama te su time brojni predstavnici medija pokušali pretenciozno implicirati njegovu psihičku nestabilnost i poremećaj ličnosti. Pojavili su se psiholozi, psihijatri, stručnjaci za sigurnost i brojni drugi komentatori koji su se uz pomoć kojekakvih ezoteričnih metoda počeli baviti slaganjem mozaika Vojine ličnosti. Nažalost, policija nije rekla mnogo više od medija te onih koje su mediji prozvali stručnima i smatrali kompetentnima donositi sudove i prognoze o osobi s kojom su bili o kontaktu samo i isključivo putem medijskih napisa. Dapače, policija nije čak niti demantirala potpune dezinformacije koje su se pojavile u medijima, a vezane su uz lažno navođenje Vojislavove srpske nacionalne pripadnosti, mjesta rođenja i slično te pogrešno pripisivanje Vojislavu statusa bivšeg „vojnog lica“ Jugoslavenske narodne armije. Policija je navedene dezinformacije mogla demantirati u velikom broju prilika, ali to nije učinila iako je od počeka znala da su neistinite. To nas može dovesti do zaključka kako je policija medijsku hajku pasivno tolerirala ili moguće čak i poticala, što govori mnogo o interesima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) vezanima uz ovaj slučaj. Naime, MUP je pritisnut već spomenutim interesom javnosti zaboravio na opći interes upravo te iste javnosti te je bez iti jednog iole valjanog dokaza pripisao Vojislavu status osumnjičenog za naprijed spomenute eksplozije.

Od eksplozije je proteklo više od četrdeset dana, a u tih četrdeset dana policija je na sve moguće načine pokušala konstruirati dokaze protiv Vojislava. Nekoliko osoba koje su sudjelovale u ispitivanju susrele su se s dva velika i namjerno učinjena propusta u radu policije. Prvo, policija nije vodila službene zapisnike i službene zabilješke o baš svim ispitivanjima, što može potvrditi nekoliko ispitanih osoba. Drugo, policija je u slučajevima upravo takvih neevidentiranih ispitivanja pokušavala na različite i vrlo upitne načine natjerati više Vojinih bliskih prijatelja i prijateljica na priznanje sudjelovanja u zločinu. Prijetnje, psihološko maltretiranje, ucjene i insinuacije policijskih službenika prožele su upravo takva, ponekad višestruka, a ponekad i cjelodnevna ispitivanja. Nažalost, policija niti danas ne posustaje u svojem traženju dokaza, ali ne traženju dokaza o slučaju i krivcu, već dokaza isključivo o krivnji Vojislava Blaževića. Naime, od samoga početka, policija je bila usmjerena na dokazivanje krivnje jedinog ozlijeđenog prilikom druge eksplozije, Vojislava Blaževića, umjesto na traženje dokaza o slučaju bez predmnijevanja krivca. Realan prikaz situacije i priznanje vlastite nesposobnosti da pronađe počinitelja oba djela postavljanja eksplozivnih naprava, kako je naprijed navedeno, imalo bi katastrofalan učinak za policiju i s njome povezana državna tijela te isti stoga uporno produljuju istragu, kao i trajanje istražnog zatvora za Vojislava Blaževića. Iako je većina javnosti uljuljana u novonastalu sigurnost nakon Vojinog hapšenja, koje su tako slavodobitno proglasili Vitomir Bijelić, načelnik Uprave kriminalističke policije, i Goran Burušić, načelnik PU zagrebačke, naše povjerenje prema sigurnosnim aparatima ove države potpuno je i nepopravljivo uništeno.

Važno nam je naglasiti kako su policijske istrage od eksplozije u kojoj je Vojislav ozlijeđen do dana osumnjičenja, prema informacijama proizašlima iz policijske samopromocije na sam dan osumnjičenja, obuhvatile više od 250 osoba te više od 25 pretresa kuća, stanova i prostorija. Nažalost, upravo samopromocija policije govori o policijskoj nesposobnosti. Naime, policija do dana današnjega, kada je broj istražnih radnji vrlo vjerojatno višestruko premašio brojke koje su 13. siječnja 2013. godine izrečene na press konferenciji u ravnateljstvu policije, nije artikulirala niti jedan iole uvjerljiv dokaz protiv Vojislava Blaževića. Jedini „dokaz“ koji postoji jest onaj da se u trenutku eksplozije Vojislav nalazio u blizini eksplozivne naprave te da su nastale rane uputile na veliku blizinu između osumnjičenog Vojislava i eksploziva. Nisu pronađeni i s javnošću podijeljeni niti dokazi koji bi govorili o eventualnom materijalu koji je za izradu eksplozivne naprave Vojislav koristio. Nisu pronađeni dokazi o njegovoj suradnji s međunarodnim organiziranim kriminalom, što je u toliko slučajeva u medijima insinuirano. Nisu pronađeni nikakvi dokazi o umiješanosti njegovih poznanika, prijatelja i obitelji, a nisu pronađeni niti iskazi osoba koje bi nedvosmisleno potvrdile da je on počinitelj djela za koje ga se tereti te, konačno i izrazito važno, nije utvrđen niti MOTIV!

Dokaz koji se temelji na argumentu fizičke blizine Vojislava i eksplozivne naprave potpuno je besmislen. Te kobne noći u blizini bombe mogao se naći bilo tko i upravo je to ono što zabrinjava. Naime, vjerujemo kako su najviši policijski dužnosnici, u svrhu zadovoljenja onih koji ih imenuju (Vlada RH), pokazali vlastiti odnos prema istini. Oni žele dati dojam sigurnosti, a takav dojam, dakako, ne bi dalo priznanje vlastite greške u procesu istrage. Naime, pravi „Stenjevečki bombaš“ još uvijek nema ime, a optužni prijedlog protiv Vojislava Blaževića još nismo čuli. U međuvremenu, naš prijatelj, sin, suprug, brat, nećak umire štrajkajući glađu u svojoj najdubljoj indignaciji događajima koji su ga okružili. Svim autorima i komentatorima koji su u medijima ustvrdili da se Vojislav Blažević želi ubiti jer žali zbog počinjenja djela za koja ga se tereti želimo poručiti da su plitke osobe i da su izgubili svaku ljudskost.

Ponavljamo, ovim tekstom izražavamo svoje najdublje zgražanje praksom koja se pojavljuje u hrvatskoj policiji. Ovim putem zahtijevamo od policije da skine sumnju vlastite nesposobnosti te se izjasni o statusu istrage protiv Vojislava Blaževića. Bombaši i oni koje medijski neuropsihijatri nazivaju „nestabilnima“ ne dobivaju veliku financijsku i moralnu pomoć od brojnih prijatelja. Konačno, zahtijevamo podizanje optužnice, ako za to postoji valjana osnova, u što najdublje sumnjamo, jer vrijeme je luksuz kojeg Vojislav Blažević svakim satom ima sve manje.

Zaključno, želimo reći kako mi jesmo Vojina obitelj i prijatelji, ali smo i puno više od toga; mi smo, također, zabrinuti građani i građanke koji se pitaju o etičnosti i sposobnosti te načinu upravljanja represivnim aparatom, čije su greške u istrazi nepovratno stigmatizirale živote velikog broja hrvatskih građana i njihovih obitelji.

Svi članovi Vojine obitelji i Vojini prijatelji